1. “Ali možda neće sebi činiti silu: jer kažu da nije pravo.” [61c9-62c9]

Sokrat, rekavši da ako Euen filozofira bit će voljan umrijeti, ali da ne bi zbog toga mislili kako nam preporučuje svojevoljnu smrt, kaže da “možda neće sebi činiti silu; i jer kažu da je bezbožno počiniti samoubojstvo”. I to tekst pokazuje kroz dva argumenta [zaključka, preduzeća], od kojeg je prvi mitski i Orfički, a drugi dijalektički i filozofijski.

2. Ali neka mi prije izlaganja pokažemo vlastitim argumentima to sȃmo, naime da ne treba počiniti samoubojstvo.

(1) Ako bog ima dvojake moći, i uzdizanja i providnosti, nisu ispriječene moći providnosti za druge od strane [moći] uzdizanja i okretanja ka sebi, nego u isti mah po obje djeluje. Stoga ništa ne priječi da i taj filozof imitator suća boga (jer filozofija je sličnost bogu) djeluje u isti mah i tako da rađa u djelo i djeluje providno za druge, već zaista i pročišćavajuće. Jer kad smo razdvojeni od tijela nakon smrti, nije ništa velebno živjeti pročišćavajuće, ali kad smo u tijelu sapeti, čestito je držati se pročišćenja.

(2) Drugi argument: Kao što je božansko vječno svemu prisutno, i po vlastitoj prikladnosti ili neprikladnosti nešto više ili manje sudjeluje u njem, tako i duša treba biti prisutna tijelu i ne razdvajati se, a ono će po vlastitoj prikladnosti ili neprikladnosti sudjelovati u njoj [duši] ili ne sudjelovati. Jer tako i u Teetetu [173c6-174a2] za osnov daje najboljeg filozofa koji ne samo da ne zna kakav je, nego i neznajuć da ne zna, a ipak je u tijelu.

(3) Treći argument: Svojevoljne okove treba svojevoljno razriješiti, a nesvojevoljne valja razriješiti nesvojevolnim razrješenjem i ne pomiješati [to dvoje]: Stoga prirodnog života i nesvojevoljnog, razrješit nam se je nesvojevoljenim razrješenjem prirodne smrti, a od života strasti, koji nam je po slobodnom odabiru dan, razrješit nam se je svojevoljnim razrješenjem i pročišćenjem.

3. Ta su dakle van teksta: ali tekst da ispitamo, kako po dva argumenta priređuje da ne treba počiniti samoubojstvo.

I mitski je argument takav: prema Orfeju [frg. 220] postavljaju se četiri vladavine. Prva je ona Urana, koju je Kron naslijedio izrezavši stid oca; a nakon Krona zavlada Zeus bacivši oca u Tartar; zatim Zeusa naslijedi Dioniz za kojeg kažu da su ga prema Herinoj spletci Titani rastrgali i okusili mu mesa. I njih rasrđen Zeus udri munjama, a iz para čađe koja se uzdigne iz njih, kad se iz toga stvorila tvar, nastali su ljudi. Stoga ne treba počiniti samoubojstvo ne zato što, kako se čini kaže tekst, kao u nekim okovima smo u tijelu (jer to je očito, i ne bi to Sokrat nazvao tajnim), nego ne treba počiniti samoubojstvo jer su naša tijela Dionizova; jer dio smo njega, ako baš iz čađa Titana ležasmo skupa, okusivši meso onoga.

4. Stoga Sokrat djelom pokazuje neizrecivo mita, dodavajući ništa osim “da u nekom zatvoru [skrbništvu, čuvanju] smo”; ostali komentatori mit dodaju izvana i tumačenje je takvo: upravo kao što Empedoklo [frg. B 17] reče da umski i osjetilni postaju svjetovi jedan za drugim [redom], ne zato što ovaj postaje u nekom [trenutku], a umski u nekom (jer vječan je), nego zato što naša duša nekad živi prema onom umskom i kaže se da tada postaje umski svijet, a nekad prema onom osjetilnom i kaže se da postaje osjetilni svijet. Tako i po Orfeju [frg. 107] te četiri vladavine nisu nekad takve da jesu, a nekad takve da nisu, jer vječno jesu, nego se tamno govori o različitim stupnjevima vrlina, prema kojima naša duša djeluje, imajući u sebi znamenje svih vrlina, i motridbenih i pročišćavajućih i državnih [građanskih] i etičkih.

5. Jer ili po motridbenim djeluje, kojih je Uranova vladavina uzor (da započnemo odozgo); i stoga se nebo (Uran) govori tako, naime po ono “gore gledati” [οὐρανός = τὸ τὰ ἄνω ὁρᾶν]. Ili život pročišćenja, kojeg je uzor Kronova vladavina; i stoga Kron se govori tako “sit um” [κορόνους = κορός + νοῦς] ogleda; i stoga se kaže da guta vlastita rođena, kako sebi samom se okreće. Ili po državničkim [vrlinama] koje znamenuje vladavina Zeusa; i stoga Zeus je demijurg, koji djeluje oko drugotnih [postojećih]. Ili po etičkim i prirodnim vrlinama, kojih je znamenje vladavina Dioniza; i stoga je rastrgan jer ove vrline jedna drugu ne prate; i Titani mu žvaču meso, a žvakanje otkriva veliku diobu, jer čuvar je [Dioniz] u ovom [svijetu] u kojem je velika dioba zbog “mojeg” i “tvojeg”. I od Titana je rastrgan, ono “nešto” označuje pojedino što, a rastrgan je općeniti oblik u postanku: i Dioniz je monada Titana. Ali kad kažu da je [općeniti oblik] rastrgan u postanku [ili: od postanka], čujte kao “od uzroka”. Jer tako i Demetru pšenicom zovemo i Dioniza vinom; jer kako kaže Proklo [hymn. frg. I]:
“Što vidješe u djeci pomiješaše s roditeljima”.

A spletka je Herina jer je boginja čuvarica kretanja i proizlaženja. I stoga stalna u Ilijadi pokreće i potiče Zeusa na providnost.

6. Drugo: I drugačije je čuvar postanka Dioniz, jer je čuvar i života i svršetka. Života jer čuvar je i potom postanka, a svršetka jer vino donosi božansko produševljenje, ali i oko svršetka postajemo produševljeniji kako se vidi kod Homera [Il. 16.851-854] kad Patroklo počne proricati pri svršetku svom. A kažu da su i tragedija i komedija posvećene Dionizu; komedija jer je igra života, a tragedija zbog strasti i svršetka. Stoga, komičari nepravo prekoravaju tragičare kad kažu: “ovo nije po Dionizu”. A one munje Zeusa, otkriva se iz njih okretanje, jer vatra je ta koja se gore kreće; stoga, njih Zeus okreće ka sebi.

7. I to je mitski argument. A dijalektički i filozofijski takav je, da ako bogovi su naši zaštitnici i njihovo smo blago, ne treba počiniti samoubojstvo, nego povjeriti to njima. Jer ako drugo bješe od toga te ili bili blago bogova koje ipak ne čuvaše, ili obrnuto, bilo bi stoga mjesta opravdanju činjenja samoubojstva. Ali sada, zbog oba ova razloga, ne treba razriješiti okove.

8. Zašto pak ne bismo obranili i protivno i pokazali da nekad je dozvoljeno samoubojstvo?

(i) U samom predležećem tekstu, u kojem Platon postavlja kako ne treba počiniti samoubojstvo, daje se naznačiti i protivno, prvo rekavši “možda neće sebi činiti silu” [61c9], jer to “možda” daje slutnju da nekad je i dozvoljeno počiniti samoubojstvo. I opet, rekavši da ne treba počiniti samoubojstvo, “osim ako bog ne pošalje kakvu potrebu, kao ovu sad prisutnu” [62c7-8].

(ii) Sam Platon kaže da dopušta počiniti samoubojstvo i mudracu [onom vrijednom] i onom srednjem i onom bezvrijednom iz svjetine. Mudracu dopušta to ovdje, onom srednjem u Politeji [III 407d4-e2] rekavši da je dopušteno počiniti samoubojstva ako boluje od duge i neizlječive bolesti i nekoristan je polisu, jer Platon želi da građani budu polisu korisni, a ne samo sebi; a onom mnoštvu ljudi u Zakonima [IX 854a5-c5] rekavši da je dopušteno samoubojstvo onima koje drže neizlječive strasti, poput erotske ljubavi spram majke ili svetogrđa, a ne mogu ih nadvladati.

(iii) Plotin je napisao “O opravdanom samoubojstvu” [Enn. I.9]; dakle, nekad je dozvoljeno počiniti samoubojstvo.

(iv) Stoici [SVF III 768] govoraše o pet slučajeva u kojima je opravdano samoubojstvo. Jer uspoređivali su život s gozbom i govoraše da koliko ima razloga za raspustiti gozbu, toliko ih je i za strti život. Stoga dakle raspustiti gozbu se može ili (1) zbog toga što se zadesila velebna iznenadna dužnost, kao što je iznenadan dolazak prijatelja, ili (2) zbog dolaska besramnih veseljenika, ili (3) zbog toga što ju spopada pijanstvo; raspustiti gozbu se može i (4) zbog toga što je iznesena hrana pokvarena [uzrokuje bolest] i dakako peti slučaj, (5) zbog toga što je nestašica u onom što se iznosi na gozbi. I stoga razješenja života je moguće u ovim slučajevima: (1) kako se raspustiti gozbu može zbog velebne dužnosti, dozvoljeno je i života se razriješiti, kao što je Menekej žrtvovao sebe za domovinu; (2) tako se može razriješiti života ako nas tiranin tjera da govorimo tajne. I pitagorejska neka žena je učinila tako, prisiljena kazati tajnu zašto ne jede bob. Jer reče “prije bih pojela nego kazala”, i tako kad je bila prisiljena pojesti reče: “prije bih kazala nego pojela”, i na koncu odgrize si jezik kao organ govora i okusa. Ali i zbog pijanstva se može raspustiti gozba: (3) tako je i dozvoljeno razriješiti se života kad senilnost nastupi u tijelu, jer senilnost je prirodno pijanstvo; ali i zbog pokvarene iznesene hrane, (4) dozvoljeno je razriješiti se života ako je tijelo zahvaćeno neizlječivim bolestima i nepodobno biti na pomoć duši. Ali i zbog nestašice u onom što se na gozbi iznos: (5) tako je i dozvoljeno razriješiti se života zbog siromaštva  [oskudice] ako nije moguće primati što od dobra. Tako ne valja uzeti od zlih, jer nečisti su darovi nečistih, a ne valja se uprljati s tim.

9. Što dakle mi govorima, budući da je u proturječju završila rasprava: ta i kako može samoubojstvo biti nepravo i opravdano ujedno? Ne treba počiniti samoubojstvo prema tijelu jer ono je zlo po tijelo, ali ipak je opravdano zbog većeg dobra koje pripada duši, kao kad dušu škodi i priječi tijelo. Jer kao kad odlučujući bira se manje zlo a veće dobro, tako je nesveto ne obraniti prijatelja kojeg tuku, ali ako ga udara otac, obraniti ga nije opravdano. Tako i ovdje nije dozvoljeno počiniti samoubojstvo zbog tijela, ali i opravdano nekad zbog duše, kojoj nekad to koristi. Ovako glasi razmatranje.

(10. – 23. uskoro)